vertigo match#1
'Vertigo match#1' is the 2nd version I composed of 'Vertigo match'. The 1st version resulted from a collaborative project - ''The Babel project'' about Giberish with Shaya Feldman. 'Vertigo match' is about the 'general' human fear of heights. The fear of being too small and the fear of being too big. It deals with questions about individualizm and collective, solo verses group, independence, belonging, the power of the leader and the power of the group. In Vertigo match#1 I deal with the extremes of this fear, as reflected in the 'Tutti' and 'Solo' sections. The 'Tutti' sections stand for the feeling of being 'great', big, strong, powerful, loud and 'out there'. The 'Solo'sections stand for the feeling of smallness, loneliness, fragility and powerless. In the solo sections the players speak their own text about this feeling, each in his own language.
Vertigo match#2
Vertigo match#2
Premierd in “The Unbearable Lightness of Coherency” series, "HaTeiva", Tel-aviv, 2014
Curated by Dganit Elyakim
Dganit Elyakim - Electronics
Maya Felixbrodt - Viola
Shaya Feldman - Double bass
Teodora stepancic - piano
Recordings: Ronald Boersen
Videography: Shali Boharon
Text used by Pianist Teodora Stepancic
Manja od makovog zrna. Eto tako se osećam, baš malo makovo zrno...sve mi se skupilo, i onaj tupi bol u grudima. I mislim da ta moja osećanja imaju veze sa onom "malom ja" i njenim reagovanjem, mala preplašena devojčica. Obavezno se povlačim, i ono što znam ja ne znam, zaboravljam, blokada. I onda uhvatim sebe kako razmišljam o sebi u sred cele priče, moj stid, nesigurnost i ključno šta će drugi misliti. Onda naravno misli kako su svi bolji i ništa ne znam i neću nikako uspeti iako vrlo dobro znam da nije tako...i onda bezvrednost i tako u krug...Samopouzdanje ovih dana u minusu i konstantna razmišljanja o svemu koja mi iscrpe svu energiju.
Manja od makovog zrna. Eto tako se osećam, baš malo makovo zrno...sve mi se skupilo, i onaj tupi bol u grudima. I mislim da ta moja osećanja imaju veze sa onom "malom ja" i njenim reagovanjem, mala preplašena devojčica. Obavezno se povlačim, i ono što znam ja ne znam, zaboravljam, blokada. I onda uhvatim sebe kako razmišljam o sebi u sred cele priče, moj stid, nesigurnost i ključno šta će drugi misliti. Onda naravno misli kako su svi bolji i ništa ne znam i neću nikako uspeti iako vrlo dobro znam da nije tako...i onda bezvrednost i tako u krug...Samopouzdanje ovih dana u minusu i konstantna razmišljanja o svemu koja mi iscrpe svu energiju.